Libar

Nedostaje mi “stara škola”!

null

Da ste prije godinu i pol dana pitali sve učenike žele li pratiti nastavu iz udobnosti svoga doma, malo tko bi se usprotivio. Zamislite probuditi se pet minuta prije početka nastave, ostati u pidžami, piti prvu jutarnju kavu i slušati nastavu! Zvuči idealno, zar ne? Bez stresa, žurbe i nervoze. A sada su mišljenja potpuno drugačija. U ovom bih trenutku dala sve da se sutra trebam probuditi za jutarnju smjenu, ući u autobus u kojem je tolika gužva da učenici doslovce ispadaju iz njega i ušetati u učionicu gdje pospani kolege iz razreda krevet neuspješno pokušavaju zamijeniti neudobnim školskim klupama.

Zvuči nevjerojatno da jedan srednjoškolac može pomisliti, a kamoli napisati ovakve riječi. No, zaista mislim sve navedeno. U trećem mjesecu prošle godine, činilo se da nam se sprema dvotjedni odmor. Nitko nije ni pomislio na to da će nam taj petak sredinom ožujka biti posljednji susret za tu školsku godinu. U početku je sve bilo lagano; nije bilo puno zadataka, nismo pisali testove, nije bilo ispitivanja …a onda nam je dosadilo. Postalo je nezanimljivo samo sjediti za računalom, komunicirati putem WhatsAppa i slično. Očekivali smo povratak u školu, no on se nije dogodio. Potom smo nestrpljivo iščekivali vijesti o početku tekuće školske godine. Sva sreća, stožer nam se priklonio pa je odlučeno da učenici smiju novi razred započeti u školi. No, kako je turistička sezona završavala, nekako su brojke odjednom počele rasti i opet su nas poslali doma radi prevencije Malo prije božićnih praznika rečeno nam je da se vidimo na početku drugog polugodišta u učionicama. Međutim, to se nije dogodilo. Vratili smo se tek sredinom veljače ove godine. Svi smo s veseljem dočekali „povratak otpisanih“. S toplijim danima ljudi se više druže i eto, gdje zarezati nego u obrazovanje. Mnogi tumače kako je ova online škola pokušaj spašavanja ionako već upitne sezone. A ja se pitam isplati li se žrtvovati znanje učenika radi sezone? Na kome svijet ostaje, ako ne na mladima?

Da ne duljim s pričom, sada smo online. Već ne znam koliko tjedana. Ne brojim. Ne volim više pojam ‘brojke’.  Ne volim sljedeća dva tjedna koja su ključna. Ne volim strože mjere niti nova pravila. Postali smo umorni od ljenčarenja. Budimo iskreni, online nastavu pola pratimo-pola ne. Sretni su oni kojima se primjerice namjestilo da su im vjeronauk, likovni ili, primjerice, glazbeni prvi sat, pa jednostavno mogu ostati spavati (bez ikakve uvrede ovim predmetima – samo treba manje koncentracije nego za matematiku ili fiziku!). Ove je godine napravljen malo bolji plan, tako da nastavu imamo u stvarnom vremenu, profesori nas ispituju i (pre)pišu se testovi. Kad je, naime, riječ o radu za ocjenu, na radnom prostoru nalaze se otvorene knjige, bilježnice, uključen WhatsApp i razredni „chat“. Lako se da zaključiti: naše znanje-mačku o rep! Nedostaje mi druženje u razredu, stvaranje uspomena, kave poslije škole pa čak i putovanje autobusom. Sve se svelo na virtualni svijet u kojem nema komunikacije licem u lice i u kojem se svi kriju iza ekrana. Sada je možda lakše što se tiče dobivanja ocjena, ali što će biti kasnije? Kada danas-sutra dođemo na maturu, na fakultet, na novo radno mjesto, hoćemo li znati primijeniti znanje koje smo trebali steći u ovom obrazovanju?

Da zaključim, nadam se povratku u normalnu školu. Onu na koju se uvijek žalimo, u koju nam se ne da ići, ali koja je naše prirodno okruženje. Tu se stvaraju prijateljstva, mogu se roditi i neke nove ljubavi, stvaraju se stavovi i razmišljanja uz pomoć kojih gradimo sebe i svoj karakter. Koliko god „obična“ škola zna biti naporna, toliko je bitna za naš normalan psihički razvoj. Nije li veliki odmor na kojem žuriš s prijateljima po toplo pecivo puno bolji nego onaj koji ćeš provesti spavajući i propuštajući čari mladosti?

Laura Renić

Napiši komentar

null

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.