Libar

Od dalmatinskog krša do slavonske ravnice

Razdoblje hrvatske povijesti od 1918. do 1941. najkraće bismo mogli opisati kao političku borbu za veću autonomiju u okvirima novostvorene jugoslavenske države. Posljedice političkih odluka donešenih kroz prošla stoljeća osjećamo dandanas, stoga su teme tog karaktera najčešće u fokusu proučavanja i zauzimaju najveći dio nastave povijesti u osnovnim i srednjim školama. Samim time, nema osobe koja nije barem čula za Vidovdanski ustav ili atentat na zastupnike HSS-a u Narodnoj skupštini, ali povijest nije nužno promatrati isključivo kroz prizmu politike i međunacionalnih sukoba. Potvrdu te teze pronalazimo u knjizi uglednog HSS-ovca i ekonomista Rudolfa Bičanića Kako živi narod: život u pasivnim krajevima izdanoj 1936.

Nakon tri godine u zatvoru, na koji je bio osuđen u političkom procesu, povratak u svakodnevnicu predstavio mu je šok i prema vlastitom iskazu osjećao je sve veće otuđenje od malobrojne građanske elite kojoj je pripadao. Kao član stranke koja je u seljaštvu pronalazila svoju pokretačku snagu, odlučio se na putovanje nerazvijenijim ruralnim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine kako bi iz prve ruke od seljaka saznao koje su im najveće brige te što je potrebno učiniti kako bi se poboljšao njihov položaj. Njegovi opisi endemskog siromaštva koje je haralo državom otvorili su oči javnosti, približivši im seljakovu svakodnevnu borbu za goli život.

Svakom seljaku najveći resurs bila je zemlja. Na zemlji su proizvodili većinu hrane koju su konzumirali u toku godine kao i hranu za stoku čije su proizvode nosili u grad na prodaju. Bičanićevi razgovori sa seljacima potvrdili su ogroman nesrazmjer u razvijenosti hrvatskih krajeva; prostori sjeverno od Kupe i Save bili su znatno poljoprivredno napredniji od onih južnijih, a jedan od glavnih razloga bila je velika razlika u plodnosti zemlje. Drugi svjetski rat samo je potencirao postojeće poteškoće stoga je, samo nekoliko mjeseci nakon završetka rata, započeo opsežan logistički pothvat preseljenja desetaka tisuća seljaka iz pasivnih krajeva poput Dalmatinske Zagore i Like u plodnu Slavoniju i Vojvodinu. Među kolonistima bilo je na tisuće Dalmatinaca čiji ćemo put u novi život, od dalmatinskog krša do slavonske ravnice, detaljnije promotriti.

Povijest Slavonije – povijest migracija

Nešto što je iz jedne perspektive prednost, iz druge nerijetko može biti mana; topografija Slavonije jedna je od takvih stvari. Nepregledna prostranstva ispod kojih se krije plodna crnica, veliko su bogatstvo u mirnodopskim razdobljima. S druge pak strane, u razdobljima rata, takva otvorenost prostora popriličan je nedostatak. Za potvrdu te premise dovoljno se podsjetiti Avara, Mongola i Osmanlija koji su prohujali Panonskom nizinom kojoj nedostaju veće prirodne prepreke koje bi ih zaustavile. To je ostavilo trag na demografskoj slici Slavonije pošto je u više navrata gubila stanovništvo samo da bi bila iznova napučena novim doseljenicima što je s vremenom stvorilo mozaik ljudi različitih jezika, narodnosti i vjera.

Kako bismo bolje razumjeli priču o Dalmatincima u Slavoniji, potrebno se vratiti nekoliko stoljeća u prošlost. Mirom u Srijemskim Karlovcima iz 1699. i mirom u Požarevcu iz 1718., Habsburzi su na štetu Osmanlija proširili svoju vlast na velike dijelove Panonske nizine sjeverno od Save i Dunava. Taj povelik prostor trebalo je vratiti u gospodarske tokove, a nitko nije bio bolji za taj zadatak od Nijemaca. Kroz 18. i 19. st. stotine tisuća Nijemaca se doselilo u gorenavedene krajeve što se iz današnje perspektive odlijeva stanovništva u suprotnom smjeru čini nevjerovatnim. Pred Drugi svjetski rat u Jugoslaviji (pretežito u istočnoj Slavoniji i Vojvodini) živjelo je preko 500 tisuća Nijemaca tj 5% ukupnog stanovništva.

To će se promijeniti nakon Drugog svjetskog rata. Dio jugoslavenskih Nijemaca tj. folksdojčera pod utjecajem iz Njemačke prihvaća nacističke ideje, a nakon njemačke okupacije Jugoslavije u travnju 1941. upravo oni uz domaće kvislinge postaju oslonac nove vlasti. Već od 1944. velik dio folksdojčera se po naputcima nacista povlači u Njemačku, ali nakon kraja rata uslijedit će prava kataklizma. U novoj komunističkoj Jugoslaviji Nijemcima je nametnuta oznaka kolektivne krivnje te su im oduzeta sva građanska prava. Skoro 200 tisuća ljudi zatvoreno je u logore iz kojih se nije vratilo njih 50 tisuća, a popis iz 1948. pokazao je da ih je u Jugoslaviji ostalo tek 10% od predratne brojke. Njihovim protjerivanjem oslobodio se velik prostor za kolonizaciju seljacima iz zaostalih krajeva.

Vlak bez voznog reda

Zašto su nove vlasti toliko inzistirale na masovnom preseljenju, najbolje će pokazati neki od podataka koje je Bičanić iznio u već spomenutom djelu. U Dalmatinskoj Zagori u 60% do 90% kućanstava stoka je dijelila životni prostor s ljudima, na deset ljudi dolazila su dva primitivna kreveta te se pretežito spavalo na tvrdoj zemlji pokrivenoj slamom. Većina kuća nije imala prozore, a kao izvor svjetla koristile su se limenke s petrolejom koje su ionako zagušljiv prostor punile oporim dimom. Hrana od žetve bila je dostatna tek za nekoliko mjeseci pa su se ljudi često hranili korovom i divljim biljkama, a nije bila rijetkost da se nezačinjena kukuruzna kaša jela samo jednom dnevno. Endemska glad bila je jedan od glavnih razloga zašto su se ljudi za veće kršćanske blagdane prejedali do besvijesti jer im je to bila rijetka prilika da okuse meso. Čatrnje za vodu bile su rijetkost pa su ljudi bili prisiljeni vodu uzimati iz ustajalih bara i lokava, što je za posljedicu imalo visoku smrtnost koja je u trogirskom zaleđu iznosila preko 60% za djecu do pete godine starosti. Već je i sam autor deset godina prije početka kolonizacije primijetio: “U seoskim kućama koje smo vidjeli nema se što popravljati i poboljšavati; ona legla bijede i bolesti treba porušiti i suvišno pučanstvo kolonizirati u plodnija područja i uposliti u tvornicama.“

Ispražnjeni slavonski posjedi bili su prilika za novi život, a bilo je ih potrebno čim prije naseliti kako bi se obnovila poljoprivreda i proizvelo žito koje je nasušno nedostajalo. Osnovana je komisija koja se trebala pobrinuti za preseljenje te raspoređivanje zemlje i stambenih prostora. Prednost su imali ljudi iz siromašnijih krajeva koje je rat posebno pogodio i koji su dali najviše prvoboraca. Odluka o odlasku iz rodnog kraja nije bila toliko jednostavna koliko bi se dalo pretpostaviti. Unatoč grozomornim životnim uvjetima, mnogim ljudima je njihovo selo bilo jedino mjesto pod suncem koje su poznavali i gdje su odrasle i živjele generacije njihovih predaka. Nepregledne kompozicije vagona prevozile su tisuće Dalmatinaca s njihovom stokom i ono malo stvari što su posjedovali u slavonsku ravnicu za koju se pričalo da je ravna kao more, a uzvisine na njoj nisu veće od bundeve.

Za mnoge je Slavonija bila kao potpuno drugi planet. Trebalo se prilagoditi novom načinu bavljenja poljoprivredom, kućama od opeke, krajoliku bez šuma i brzih potoka već beskrajnoj ravnici kojom se razlijevaju široke mutne rijeke. Početno oduševljenje brzo je splasnulo kod nemalog broja ljudi, a nostalgija za rodnim krajem bila je velika. U nekim slučajevima čak trećina kolonista vratila se svojim domovima na neplodni krš, ali u okolinu koju su poznavali i s kojom su se tokom života naučili boriti. Odnosi između kolonista i domorodaca, također su, u startu, bili daleko od idealnih. Kolonisti su domoroce smatrali bahatim kulacima, a domoroci koloniste gorštacima kojih se treba kloniti. S vremenom je, naravno, došlo do normalizacije odnosa; zametnula su se prijateljstva, sklapali su se miješani brakovi i suživot je postao kudikamo bolji. Preko 10 tisuća obitelji iz svih krajeva Hrvatske preseljeno je u Slavoniju, Baranju i Srijem, najviše u trokut Osijek, Slavonski Brod, Vukovar. Vijesti o boljem životu pristizale su do onih koji su ostali u svojim selima pa se tako doseljavanje u Slavoniju nastavilo 50-ih i 60-ih godina, samo ovoga puta u individualnom angažmanu. Industrijalizacija i ogroman gospodarski napredak koji se u tim godinama zbivao u cijelom svijetu, pretvorile su siromašne seljake navikle na skoro pa srednjovjekovne uvjete života u relativno dobrostojeće građane koji su živjeli u kućama s vodom, strujom i ostalim, do jučer nedostižnim, pogodnostima.

Dalmatinci su se uspješno snašli u Slavoniji pa su s vremenom postajali punopravni Slavonci, ali istovremeno su sačuvali brojne običaje koje su donijeli u svoj novi dom. Zavičajne zadruge i kulturno-umjetnička društva bila su presudna za očuvanje tradicija i njihovo prenošenje s koljena na koljeno. Iako je prošlo pola stoljeća od najvećih emigracijskih valova, a većina onih koji su se odvažili na taj zahtjevan put više nije živa, njihova ostavština i sjećanje na mjesta odakle su došli žive u njihovim potmcima. Neka ovaj tekst bude podsjetnik na te ljude i odgovor na pitanje zašto toliko Slavonaca nosi dalmatinska prezimena i zašto toliko vole Hajduk.

Mario Čagalj

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.