Libar

Svestrana miočanka Petra Koceić-Bilan

Jezik je komunikacijski sustav koji se koristi za međusobnu komunikaciju ljudi, stoga nam je prijeko potreban za svakodnevni život. Postoji mnogo vrsta jezika, no u manjini su oni koje nazivamo „mrtvim jezicima“, tj. jezici koji nemaju izvorne govornike. Najpoznatiji „mrtvi jezik“ je latinski jezik iz kojeg su se razvili svi ostali romanski jezici. „Mrtvi jezik“ nije lako shvatiti zbog njegovih bezbrojnih vremena, imenica, deklinacija, konjugacija….Zbog toga bi vas htjeli upoznati s učenicom 3. gimnazije, Split, Petrom Koceić-Bilan, svestranom mladom djevojkom koja je osvojila prvo mjesto na državnom natjecanju iz latinskog i hrvatskog jezika.

  • Za početak, vratimo se u prošlost. Kako gledaš na vlastito školovanje u osnovnoj školi?

Pohađala sam Osnovnu školu „Skalice“ i rado se mislima vraćam u taj period. Ta me škola izgradila kao osobu i zbog profesora i zbog učenika. Oduvijek sam bila radišna i motivirana, strastveni čitatelj. Mislim da sam u trećem razredu napisala kriminalistički roman, a u četvrtom sam prvi put vodila školsku priredbu. Moja najveća prednost, ali, rekli bi neki, i moj najveći problem, bio je i još uvijek jest to što me sve zanima!

  • Kakav je tvoj doživljaj predmetnih nastavnika iz osnovne škole? Imaš li zanimljivu anegdotu iz tog perioda koje se rado sjetiš?

Moji predmetni nastavnici, ali svakako i moja učiteljica do četvrtog razreda osnovne škole, bili su snažne figure, uzori koji su na moj život svojim stručnim i životnim znanjem ostavili golem utisak – svi gotovo podjednako! Anegdota s njima ima mnogo, ali jedna mi je od ljepših uspomena s njima putovanje u Vukovar na samom kraju osmog razreda, kada smo nekolicina mojih prijatelja i ja cijelim putem sjedili s četirima našim nastavnicima na donjem katu autobusa, slušali s njima glazbu, igrali igre, šalili se … prisjeća se Petra.

  • Podrška je bitna u svemu. Tko su osobe bez kojih tvoj uspjeh ne bi bio moguć? Imaš li uzore, idole, nekoga kome se diviš?

Moja me majka od malih nogu učila organizaciji i upravo njoj dugujem svoje radne navike. Ona je prva prepoznala moj potencijal, i zato je uvijek radila sa mnom. Sada, kada sve to mogu sama, ostaje joj da me uvijek upozori kad pretjeram u perfekcionizmu! Jako sam zahvalna što u životu imam mušku figuru kao što je moj otac. Uvijek je pun životnih savjeta, strpljiv je i razuman u razgovoru o bilo kojem polju mojega života, osobito kada me treba razvedriti! Moja sestra ima svega sedam godina, ali kao što sam ja njoj uzor, i ona je meni, njezin me ponos uvijek tjera dalje. Ostatak obitelji uvijek me podsjeća na to da budem samosvjesna i oni su baza mojeg uspjeha, jednako kao i moje utočište. Kao svoje uzore ne smijem zaboraviti svoje mentorice Tonkicu Novogradec i Drinku Bedalov, kao i profesoricu Maju Milanović Fridel. Bez znanja profesorice Čapalije, koja mi je u osnovnoj školi predavala hrvatski, sigurno moj uspjeh ne bi bio isti, govori prisjećajući se starih dana s osmjehom na licu.

  • Što te je motiviralo da upišeš MIOC? Radi li se o “teškoj” školi?

Uh, razdoblje upisa… Dugo sam se dvoumila! Bojala sam se da će me prirodoslovno-matematička gimnazija odviše usmjeriti, na što u tom trenutku nisam bila spremna. Odluku da upišem III. gimnaziju donijela sam srcem. Osjećala sam snažnu privlačnost i pripadnost školi koju svi nazivaju teškom, sviđalo mi se pogledati u oči izazovu. I opet bih učinila isto jer sam pokazala da mogu. Naravno da je MIOC zahtjevna škola, ali hoće li to nekome biti teret ili izazov, ovisi o stavu. Ono što najviše cijenim kod svoje škole i smatram da je apsolutno jedinstveno u čitavoj Hrvatskoj, jest jednak žar i zahtjevnost profesora svih predmeta, i prirodnih i društvenih. MIOC je poticajno okruženje i nikada ne bih promijenila svoju odluku!

  • Većina ljudi koja te poznaje bi rekla da si u svakom pogledu „društvenjak“ jer tako lako osvajaš natjecanja iz jezika, voliš i povijest. Smatraš li navedeno točnim ili pak  postoji određena doza i “matematičarskih – prirodnjačkih gena“?

Mislim da tu dijelom ipak padaju u zabludu, sebe bih nazvala „interdisciplinarkom“. To što sam se odlučila natjecati iz jezika, nikako ne zatire moje prirodnjačke gene. Jednak mi užitak može biti izložba u muzeju i zadatak iz matematike iako moram priznati da mi dobra knjiga nadilazi sve ostalo. Volim jezik i kemiju, književnost i biologiju, pa mi nikada nije dosadno, gladna sam znanja! Ne volim kad me se stavlja u okvire i nipošto ne podnosim uskogrudnost. Ljudi često ne razumiju (ili ne žele razumjeti) da je umjetnost jednako hermetična kao fizika. Mislim da je moje bogatstvo razumijevanje i jednog i drugog svijeta – prirodoslovnog i humanističkog.

  • Ovogodišnja natjecanja su za tebe bila jako uspješna. Možeš li čitatelje upoznati s rezultatima?

Ove sam godine sudjelovala na trima državnim natjecanjima. Prvo je bilo Natjecanje iz hrvatskog jezika, odgođeno od prošle godine, na kojemu sam osvojila prvo mjesto. Zatim sam na ovogodišnjem državnom Natjecanju iz latinskog jezika također osvojila prvo mjesto. Ostvarila sam plasman i na ovogodišnje državno Natjecanje iz hrvatskog jezika, čije rezultate još uvijek čekam, s ponosom govori.

  • Vodiš li se onom da je sve u životu „red, rad i disciplina“ ili važnu ulogu ima inteligencija? U kojem omjeru bi pozicionirala dva navedena čimbenika?

Mislim da bi rad i inteligencija trebali ići ruku pod ruku. Uvijek dođe trenutak kada inteligencija bez rada, linija manjeg otpora, zakaže. Radišnost je kompenzator mnogočega, ali za neke je stvari potreban instinkt, žica, svojevrsna predispozicija. Kako god da se okrene, potrebni su rad, organizacija, metoda, bez njih se ne može, tako se mene učilo, samo što je nekome potrebno više, nekome manje. Iskreno vjerujem da ako dobro poznaješ sebe možeš pronaći svoj zlatni omjer.

  • Kao teenager koji živi u sportskom gradu – u kolikoj mjeri pratiš sport?

Od malih nogu pratim Hajduk, ne toliko zbog sporta, nego zbog osjećaja identiteta i ljubavi prema svojemu gradu koja mi je usađena od roditelja. Hajdučki je dišpet dio moje baštine i nosim ga u srcu bez obzira na rezultat ili navijački huliganizam, ističe Petra!

  • Škola i učenici su aktivni na svim „frontovima“. Na koje si se školske projekte usmjerila? Baviš li se izvannastavnim aktivnostima?

Definitivno bih kao najvažniju aktivnost izvan škole istakla glumu i kazalište PlayDrama. Njihov glumački studio 10 godina mi je drugi dom. S trinaest sam godina igrala Tatjanu u Puškinovu Evgeniju Onjeginu, a prošle godine u petnaest izvedbi Ofeliju u Hamletu. Biti dio kazališne produkcije neopisivo je iskustvo, sat vremena na sceni kao da ste u drugoj dimenziji, za to je potrebna zrelost i sabranost. Dio sebe uvijek ostavim na kazališnim daskama.

Što se tiče školskih aktivnosti, fakultativno pohađam talijanski jezik, sada već sedam godina. U slobodno vrijeme pišem, fotografiram, čitam.

  •  S obzirom na to da si svestrana i podjednako dobra u mnogočemu, gdje se vidiš u budućnosti ?

Uh, najgore, ali neizbježno pitanje. Mislim da će se dogoditi to da ću imati dva fakulteta, jedan humanistički, jedan prirodoslovni. Možda upišem medicinu ili medicinsku biokemiju. Ključno mi je da moje buduće zanimanje ima puno komunikacije s ljudima. Mislim da bih baš mogla biti znanstvenica na fakultetu. Proputovat ću svijet, ali uvijek ću ostati živjeti u svom Splitu. Možda mu jednog dana budem i gradonačelnica, to mi je od malih nogu bila ambicija, navodi Petra.

  •  Što ti najviše smeta i nedostaje u ovom periodu koronakrize?

Nedostaju mi osjećaj opuštenosti u velikim gužvama, škola bez maski, mijenjanje učionica u školi, koncerti, događanja u gradu, putovanja,… Želim se prestati osjećati opterećeno.

  •  Kakvu bi poruku za kraj uputila svojim vršnjacima?

Ono čemu uvijek trebate težiti je balans! Sreća se postiže ako znate naći vremena i za učenje i za odmor, i za intelektualni rad i za bližnje. Otvarajte se spoznajama iz svih polja, i umjetničkih, i prirodnih, i humanističkih, jedino ćete tako biti istinski cjelovite osobe. Pravi intelektualac otvoren je svemu, jedino to može mu dati pravi autoritet i misaono ispunjenje, ističe Petra.

Zahvaljujemo Petri što je odvojila vrijeme kako bi nam ispričala svoju životnu priču i dokazala kako je u životu sve moguće ako uložiš dovoljno truda i ljubavi. Zrelim i jasnim porukama smo dodatno motivirani za smjer da budemo ono što jesmo, a ne ono što drugi misle da trebamo biti. Za sve mlade u godinama odluke kada se bira životni poziv postoji samo jedan put – ispravan izbor!

„Čovjek od vrline se fokusira na težinu koju treba savladati, a uspjeh dolazi poslije toga.“Konfucije

Foto: Luka Mladinić

Kjara Zorić

1 komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.