Libar

Status učitelja u suvremenome društvu

null

Bliži se kraj nastavne godine, a to je ono doba godine kada se gotovo svaki nastavnik barem zbog jednoga slučaja nađe u situaciji da se zapita o svojoj ulozi, statusu i svrsi. Doba je to u koje se čini da pojedincima cijeli višemjesečni proces postaje nebitan i svodi se na brojku, brojku koja jedina izaziva reakciju na licima učenika i roditelja.

Već dugi niz godina društvo u cijelosti svjedoči gubitku određenih vrijednosti. Uloga učitelja kao odgojitelja u školi kao odgojno-obrazovnoj instituciji nikada nije bila naglašenija nego danas, a opet nikada manje cijenjena. Učiteljeva se odgojna uloga zanemaruje i omalovažava, a njegov se trud banalizira. A samo učitelji i njihovi učenici znaju da izlaskom iz prostora škole oni to ne prestaju biti. U suvremenoj školi učitelj je odgojitelj i onaj koji usmjerava prema spoznaji. On više nije onaj koji „servira“ znanje koje učenik reproducira i interpretira na njegov način, nego onaj koji pomaže i vodi učenika, „glavni lik“ odgojno-obrazovnoga procesa. Učenik kao glavni lik samostalno dolazi do odgovora, što doprinosi razumijevanju naučenoga, a učitelj je onaj koji kontrolira razvoj te situacije i omogućava učeniku zauzimanje i izražavanje vlastitoga stava.

Međutim, gubitak određenih društvenih vrijednosti odražava se na sve sfere, pa tako i na školstvo. Naravno da svi roditelji usađuju u svoje dijete ono što smatraju vrijednim i ispravnim, ali u ovoj situaciji govorim o zahtjevima društva. Suvremeno društvo, za razliku od prethodnih vremena, traži samoostvarena pojedinca, onoga koji je usmjeren sebi i osobnome razvoju, što je u redu s obzirom na činjenicu da su kolektivne vrijednosti i obrasci ponašanja ranije bili gotovo mazohistički usmjereni prema drugome nauštrb osobnih osjećaja i interesa (u osobnim i u poslovnim odnosima). No, ne mogu se oteti dojmu da plešemo između dviju podjednako štetnih krajnosti. Empatija, razumijevanje i poštovanje postali su ugodno iznenađenje, a ne uobičajen način ophođenja prema drugome. Ponekad se čak čini da se istaknute vrijednosti smatraju znakom slabosti jer se ljude (pa i učitelje) koji ih iskazuju smatra „lakšim metama“ za dostizanje osobnih ciljeva. No, koji je naš krajnji osobni cilj i onaj koji želimo za svoje dijete – je li to zbilja samo ocjena i potencijalni budući poslovni probitak? I jamči li ga uopće dobivena ocjena?

Često čitamo o tome kako su učitelji izvrgnuti izravnim i neizravnim uvredljivim ponašanjima, a možemo biti sigurni da će takve neugodnosti još uvijek puno lakše izbjeći tradicionalni nastavnici nego oni koji svoj autoritet i „nadmoć“ iskazuju svaki dan u raznim oblicima – pripremom zanimljivih sadržaja, moralnom podrškom, dijalogom. Znači li to da put otvorenosti, zajedništva i uzajamnosti teže pronalazi put do njih? Ne, to samo znači da kao društvo trebamo posložiti prioritete i od najranijih dana učiti da je proces mnogo puta vredniji od krajnjega ishoda, da rast ne dolazi preko noći i da je biti dobar čovjek, onaj koji poštuje, cijeni i pokušava razumjeti drugoga najvažnija životna „diploma“.

Stela Alfirević

Napiši komentar

null

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.