Libar

Neponovljivi šampion za sva vremena

null

Olimpijske igre u Tokiju stigle su do svoje polovice, hrvatski nas sportaši ponovno oduševljavaju rezultatima i medaljama koje osvajaju, a mi smo odlučili vratiti se u prošlost i prisjetiti se jednog od najvećih hrvatskih sportaša u povijesti, čovjeka kojeg je svijet upoznao na Igrama u Munchenu. Prije samo tri dana obilježili smo 13. obljetnicu njegove prerane smrti, a danas samo zbog njega svoj vremeplov okrećemo na 1972. godinu i vodimo vas kroz trijumf Mate Parlova u lako-teškoj kategoriji.

O Mati Parlovu, najboljem hrvatskom boksaču svih vremena, napisane su stotine tekstova. Kako i ne bi kada se radi o šampionu koji se rađa, čini se, jednom u sto godina. Njegova priča počela je 16. studenog 1948. godine u Splitu. No, osim što mu je grad pod Marjanom bio zapisan kao rodni grad u rodnom listu, s njim zapravo i nije imao puno veze. Svoje je djetinjstvo proveo u Ričicama kod Imotskog odakle se kao desetogodišnjak preselio u Pulu, grad u kojem će živjeti do kraja života i koji će ga stvoriti nenadmašnim prvakom.

Boksati je počeo dosta kasno, s 15 godina, ali je vrlo brzo izrastao u šampiona. Prvo je olimpijsko iskustvo imao s nepunih 20 godina kada je kao prvak Jugoslavije otputovao u Ciudad de Mexico i nastupio u srednjoj kategoriji. Tamo je u četvrtfinalu poražen od kasnije olimpijskog šampiona, Britanca Chrisa Finnegana. Bogatiji za vrijedno iskustvo vratio se u Pulu i nastavio vrijedno trenirati, a sve je na naplatu došlo već iduće godine kada na Europskom amaterskom prvenstvu u Bukureštu osvaja srebrnu medalju kao prvu s velikih natjecanja.
A onda je, nakon osvajanja srebra, krenula dominacija. Parlov mijenja kategoriju, odlazi u težinski veću, i postaje nepobjediv. Prvo zlato u nizu osvaja na Europskom prvenstvu u Madridu 1971. godine, a jednak uspjeh ponavlja i dvije godine kasnije na domaćem terenu, u Beogradu. Za kraj amaterske karijere, prije odlaska u profesionalce, točku na i velebnih uspjeha stavio je na prvom svjetskom boksačkom prvenstvu, održanom u Havani 1974. godine. Parlov je još jednom deklasirao konkurenciju, dokazao da mu među amaterima nema ravnoga i otišao u profesionalce gdje se također okitio naslovima europskog i svjetskog prvaka, no o tome ćemo nešto kasnije. Sada se ponovno vratimo u 1972. godinu koju smo u nabrajanju uspjeha namjerno izostavili. Jer najveći trenutak amaterske karijere ipak zaslužuje poseban osvrt.

Za razliku od 1968. kada je na Igre ispraćen kao autsajder, 1972. godine Parlov je u glavni grad Bavarske putovao kao jedan od favorita natjecanja. Olimpijske igre koje će većina nažalost pamtiti po tragičnoj smrti izraelskih sportaša u terorističkom napadu organizacije ‘Crni rujan’ bile su velika prigoda da mladi Puležan zasja na svjetskom boksačkom nebu, tada već kao aktualni prvak Europe.

A Parlov ne samo da je zasjao nego je oduševio apsolutno sve koji su ga gledali. Danas, primijetit ćete to ako odlučite pogledati boksačku završnicu u Tokiju, većina mečeva u amaterskom boksu ode do samog kraja pa suci odrede pobjednika. Mate Parlov bio je drugačijeg soja. On je svoje protivnike i inače pobjeđivao prekidom meča, ali nastup u Munchenu bio je posebno impresivan.

U prvom je kolu manje od dvije runde u ringu izdržao predstavnik Čada Noureddine Aman Hassan. No, borci iz Afrike s iznimkom Kenijaca u to se vrijeme nisu smatrali preozbiljnim protivnicima, pa je za nešto više ipak trebalo pričekati nastavak natjecanja.

A u drugom ga je kolu čekao zaista ozbiljan boksač iz ozbiljne boksačke države. Mađar Imre Toth trebao je biti ozbiljan test za našeg Parlova. I zaista je bio, radilo se o vrhunskom boksaču. Ali i on je, baš kao Aman Hassan kapitulirao prije druge runde. E, sada je već svima bilo jasno da se u Munchenu stvara nešto veliko.

I onda je s Parlovom u četvrtfinalu snage trebao odmjeriti veliki argentinski šampion Miguel Angel Cuello. No, zbog ozljede je morao predati meč Parlovu bez borbe i Parlov je imao osiguranu najmanje brončanu medalju. No, prije nego pomislite da je Parlov imao sreće što mu je Cuello predao, morate znati jedno. Njih su se dvojica borili šest godina kasnije u Milanu u borbi za naslov svjetskog profesionalnog prvaka u meču u koji je Argentinac ušao kao aktualni prvak. I da, Parlov je pobijedio i svim dotad osvojenima dodao i onu u boksu najvrjedniju, titulu svjetskog profesionalnog prvaka. No, odlutali smo, vraćamo se ponovno u 1972. godinu.

Polufinale je nosilo još jedan težak izazov. Janusz Gortat bio je zvijezda u nastajanju. Poljski as osvojit će u karijeri osim medalje koju je već imao osiguranu prije dvoboja s Parlovom, još jednu četiri godine kasnije, ali toga dana zaista nije imao šanse. Otac puno poznatijeg sina, nekadašnje NBA zvijezde i poljskog reprezentativca Marcina Gortata, protiv Parlova nije imao nikakve šanse. Ipak, mora mu se odati priznanje jer je jedini izdržao borbu do kraja. Suci su, naravno, s čistih 5:0 presudili u Parlovljevu korist i sve je bilo spremno za veliko finale s Kubancem Gilbertom Carrillo.

Ne znamo, dragi čitatelji, koliko poznajete amaterski boks, ali kubanska škola boksa je čudesna. Na Olimpijskim su igrama osvojili ukupno 73 medalje, od toga 37 zlatnih. Mislim da vam zaista više od tog podatka ne treba, ali ako i treba, recimo samo da 71 zemlja nikada u svojoj povijesti nije uopće osvojila nikakvu medalju na Igrama, a samo su 42 zemlje osvojile više medalja na ljetnim Igrama ukupno nego Kuba u boksu.

Zapravo, pišući o polufinalnom dvoboju otkrili smo vam kako je završio finalni. Sjajni Carrillo nije imao šanse. Ni on, baš kao Aman Hassan i Toth nije dočekao kraj druge runde, a Mate Parlov postao je olimpijski šampion i dokaz da se iz ničega može postati najbolji na svijetu.

Kao što smo rekli, sve veličanstvene uspjehe koje je postigao kao amater ponovio je i kao profesionalac, ali je uz sve to Parlov bio i vrhunski intelektualac, čovjek sa završenim fakultetom, a u kafiću kojem je bio vlasnik sve do smrti i u kojem je najviše volio provoditi vrijeme gostima bi naizust kazivao pjesme najvećih hrvatskih i svjetskih pjesnika.

Mate Parlov bio je jedinstvena pojava u svijetu sporta, čovjek kakav će se teško ikada više roditi. Preminuo je 29. srpnja 2008. godine od karcinoma pluća s kojim se borio nešto više od godinu dana.

Luka Poropat

Napiši komentar

null

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.