Libar

Niti jedna zemlja nije upropastila toliko talentiranih košarkaša kao Hrvatska

null

Košarku pratim od 1989. godine. Kao dječak zaljubio sam se u tu kraljicu igara, a okidač je bila prva titula prvaka Europe Jugoplastike i seniorsko Europsko prvenstvo koje se te godine održalo u Zagrebu. Osnovnoškolac nezainteresiran za bilo što osim kupanja u moru pronašao je novu ljubav. Ljubav koja vrlo vjerojatno nikada neće proći i koja, evo, traje već 32 godine.

I danas naizust znam veličanstvenu dvanaestoricu koja su vratila primat jugoslavenskoj košarci u Europi nakon 12 godina i najavila jedno novo doba nakon brončanih i srebrnih medalja koje su se osvajale u desetljeću koje je bilo u svojoj posljednjoj godini. Zlatna generacija je stasala, a svijet je strepio od mladih momaka koji dolaze iz tamo neke Jugoslavije.

I onda se, znamo svi, dogodio krvavi rat, Jugoslavija se raspala, ali je moja nova domovina, Hrvatska, onom istom osnovnoškolcu i dalje donosila radost. Srebro u Barceloni pa zatim bronce u Njemačkoj, Kanadi i Grčkoj činile su se kao podbačaji. Jer, zaista, vrijedili smo više od tih bronci.

Osnovna škola je završila, a srednjoškolac je jedva čekao Olimpijske igre u Atlanti. Trebala je to u mojim očima biti nova medalja i prilika da Amerikancima probamo zapapriti na njihovom terenu. Naši su košarkaši odigrali razočaravajući turnir i završili na sedmom mjestu pobijedivši Kinu. Nema veze, mislio sam, brzo se vraćamo na postolje.

Danas, 26 godina kasnije, odrastao muškarac s troje osnovnoškolaca u kući, još uvijek čeka to novo postolje. Ne, ovo nije jadikovka i naricanje nad neosvojenim medaljama. Ovo je vapaj da se nešto promijeni.

Nisam znao o čemu ću pisati nakon prošlog ponedjeljka, ali me otkaz Luke Šamanića u Spursima usmjerio u ovu temu. I nije problem Luka Šamanić. On je samo produkt svega onog što ne valja u hrvatskoj košarci. Šamanića je bilo i prije Luka, a šamanića će, bojim se, biti i nakon njega.

Možete, ako vam je lakše, te igrače o kojima govorim, zvati slavicama, delašima, arapovićima, mazalinima, kako god vas volja. Toliko je hrvatskih talentiranih igrača propustilo zasjati na svjetskom košarkaškom nebu da bih sada mogao ispunit barem petinu kartice teksta samo pišući njihova prezimena.

I to je najveći poraz. Kada se u Hrvatskoj i pojavi netko talentiran mi ne znamo što bismo s njim. Jer naša ‘struka’ ne zna raditi, ne zna igrača prevesti iz juniora u seniore. Pa pogledajmo samo tko su nam igrači u NBA ligi u proteklih par godina. Ili su iz Hercegovine (Zubac, Bender, Bogdanović) ili su rođaci bivših košarkaša (Šarić, Žižić, Šamanić) ili su iz Hrvatske otišli mladi poput Hezonje pa ih naši treneri nisu stigli do kraja upropastiti.

Što uopće reći? Kada će biti bolje? Nikada. A znate zašto? Jer zbog ovakvih rezultata, za koje je kriva isključivo košarkaška nestruka, kada pokušam nagovorit svog 13-godišnjaka da pogleda sa mnom utakmicu na televiziji ili da odemo malo šutirati na kvartovski koš, dobijem odgovor ‘Pa tko to još gleda/igra’?

I nažalost, potpuno je u pravu. Košarku više nitko ne gleda i ne igra. Sve što su mogli uništiti, uništili su, a kada vidite plejadu mladih igrača kojima se predviđala NBA karijera, koji su igrali ravnopravno sa svojim vršnjacima iz Amerike i ostatka svijeta, a koji danas ne mogu živjeti od košarke jer su im plaće male ili ih uopće ne dobivaju, tko bi mogao zamjeriti djeci koja se ne žele baviti košarkom? Apsolutno nitko.

Ovo je, naravno, kao i brojni tekstovi drugih kolega, vapaj u prazno. Ništa se neće promijeniti, a novu ćemo medalju čekati još dugo. Dok netko ne dođe i počne raditi kako treba. I da, otjera iz košarke politiku i sitne interese.

Luka Poropat

Napiši komentar

null

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.