Libar

Što? Kako? Gdje? i Zašto?

Najčešća pitanja koja si svi maturanti, uključujući i mene, trenutno postavljaju. Kamo nakon srednje škole; Ići na fakultet ili se pak odmah zaposliti, ostati u Hrvatskoj ili krenuti trbuhom za kruhom?

Srednjoškolsko obrazovanje se bliži kraju, a ja ne znam gdje mi je glava, gdje mi je rep. Ocjene za prosjek, pripreme za državnu maturu, završni rad, projekti, natjecanja… Mogla bih do sutra nabrajati stvari koje su mi se nadvile nad glavom kao veliki crni oblak koje će zapljuštiti svakog časa. Sve mi već polako postaje naporno i ne znam odakle krenuti i čega se prvo uhvatiti.

Škola kao škola, umjesto da nam zadnju godinu profesori olakšaju kako bismo što lakše stigli odraditi sve i pritom  se dobro  pripremiti za državnu maturu, oni kao da nam tjeraju inat i stavljaju pred nas veliku količinu gradiva i prevelike obveze koje iziskuju tonu vremena i posvećenosti.

Moja škola je kao i svaka druga, prepuna profesora s različitim stupnjevima razumijevanja i različitim karakterima. Ima ih svakakvih, od onih “Znam kako vam je i olakšat ću vam koliko mogu” do onih “Znam kako vam je, ali nije me briga”. Druga spomenuta skupina, svjesno ili nesvjesno, čini sve kako bi nas zastrašila i otežala nam cjelokupni put ka daljnjem životu. Slušajući njihove priče i sama se već strašim gdje i kako ću završiti.

Ove godine po prvi put imamo potpuno drugačiju maturu i još nitko ne zna kako će izgledati pa čak ni osobe koje je sastavljaju. Sve što sam uspjela saznati jest da su najavili kako će biti teža no ikad jer se radi po sustavu škole za život u koju, moram spomenuti, nikad nismo bili uključeni, i sad smo za jedan dio gradiva zakinuti. Tragično? Ironično? Smiješno? Ni sama više ne znam.

O trenutnoj situaciji bih mogla pisati satima, nego što reći o budućnosti? Po glavi mi se vrti bezbroj ideja i mogućnost, no za što se odlučiti? Od svih mogućnosti koje naša zemlja nudi, meni su u glavi samo dvije; novinarstvo te glumačka akademija.

Glumačka akademija je ono što želim još od malih nogu, ali naša “divna” Hrvatska, kao i u politici te svim drugim sektorima, jest korumpirana te traži ili jaku vezu ili pozamašnu svotu novca. Od onih koji pokušaju upasti na temelju svojeg talenta i obrazovanja samo rijetki uspiju. Žalosno! Može li se što promijeniti? Sumnjam!

I tako si pripajam još jednu brigu u more postojećih jer što učiniti ako ne budem sretnica koja će upasti?
Hoću li biti prisiljena odabrati nešto što me ne zanima i nešto što ne volim ili ću morati odustati od daljnjeg obrazovanja? Ne znam. Jedino što mi preostaje jest čekati i nadati se da ću biti jedna od rijetkih koji ostvare baš ono što žele.

Marija Ivakić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.