Libar

‘Revijalni derbi’ je, osim pustih kontroverzi, Hajduku donio poraz, ali i neke vrijedne zaključke

Već se unaprijed znalo da će posljednja utakmica ove sezone HT Prve lige proći samo u revijalnom tonu. Dinamo je stvari riješio još u Šibeniku prije tjedan dana i tako obranio još jedan naslov prvaka Hrvatske. Hajduku je pritom, u posljednjem ‘vječnom derbiju’, ostao tek motiv da pokvari maksimirsko slavlje tako da održi pozitivan score koji je svojim najljućim rivalima imao čitavu sezonu. Međutim, iako su Splićani pružili solidnu partiju te je na trenutak izgledalo da će u tome uspjeti, Modri su na kraju slavili rezultatom 3:1.

Već u mislima na četvrtak i finale kupa, Valdas Dambrauskas odlučio se za poneke rotacije u početnoj postavi, pa se tako dogodilo i to da Marko Livaja počne utakmicu s klupe, iako je u potpunosti zdrav. Između ostalog, Litavac se odlučio za svojevrsnih 4-3-3 s Marcom Fossatijem, Josipom Vukovićem i Filipom Krovinovićem u sredini, Stipom Biukom i Emirom Sahitijem na klasičnim krilima te Marinom Ljubičićem u vrhu napada. Očiti plan je bio uspostaviti dominaciju u sredini terena, gdje su na drugoj strani ordinirali Josip Mišić, Arijan Ademi i Luka Ivanušec, s popriličnom potporom Bruna Petkovića koji se dosta često spuštao u srednju trećinu.

Ključ u odigravanju takvog plana bili su Fossati i Vuković, koji su zajedno u paru odigrali fantastičnu utakmicu. Talijan je utakmicu završio sa 6/7 dobivenih duela i 92% točnih dodavanja, dok je Vuković ostvario sličan rezultat s 5/6 dobivenih duela i 96% točnih dodavanja. Zbog takve dominacije u sredini terena, Hajdukovi su se napadi u prvom poluvremenu uglavnom temeljili na koridorima koje su ostavljali Dinamovi veznjaci, koji su u pravilu stajali dosta visoko i daleko jedni od drugih. Međutim, Bijeli u prvom poluvremenu nisu uspijevali ozbiljnije iskoristiti svoje polušanse, a ni domaćini u tome nisu bili naročito uspješni. Od Hajdukovih pokušaja izdvajamo tek Sahitijev udarac iz 14. minute, a Dinamo je bio najopasniji kada je minutu prije toga iz voleja priprijetio Petković.

Nakon smirivanja ritma u prvom poluvremenu, drugo je započelo prilično žustro, pa je u 53. minuti Ivanušec pogodio vratnicu, da bi na odbijenu loptu natrčao Sadeigh Moharrami i sjajno ubacio na nogu Petkovića, koji je to lako pospremio u gol pokraj Lovre Kalinića. Obrana Hajduka u ovoj je situaciji reagirala prilično loše i neorganizirano, budući da je imala čak i brojčanu nadmoć u svom šesnaestercu.

Nakon uvodnog pogotka, Bijeli su nastavili igrati svoju igru sve do 60. minute, kada je Livaja ušao u igru, što je preuredilo Hajdukove taktičke postavke tako da su Bijeli svoje linije postavljali puno šire. Sada je tu osim Krovinovića bio još jedan igrač koji je mogao prenijeti loptu iz jednog u drugi koridor, što je, uostalom, omogućilo i ostatku momčadi da se kreće fluidnije i smislenije. Rani plod toga stigao je već nakon nekoliko minuta, kada je Livaja postigao pogodak, no on je opravdano poništen budući da mu se lopta odbila od ruke prije nego što je ušla u gol. Međutim, spasa za Modre nije bilo u 94. minuti, kada je najbolji strijelac lige sjajno reagirao na dodavanje Krovinovića i s peterca poentirao kraj nemoćnog Dominika Livakovića. Činilo se, barem tada, da će Bijeli ipak uspjeti u svom naumu.

No, slavlje hajdukovaca bilo je prekratko. Bijeli su nakon pogotka nastavili napadati i stajati široko, kada je dojam bio da je ipak pametnija stvar za napraviti sačuvati rezultat i stati na loptu. Na kraju su platili veliku cijenu takvih postupaka, budući da su tek nekoliko minuta poslije Mislav Oršić, kasnije i Martin Baturina, pogodili za 2:1, a na koncu i za konačnu pobjedu Modrih od 3:1.

Dambrauskas je s ovom utakmicom upisao tek svoj drugi poraz otkako je postao trener Hajduka, no svakako ostaje dojam da rezultat nije u potpunosti odrazio omjer snaga na terenu. Uvelike izmijenjena momčad Hajduka i bez Livaje je solidno parirala šampionskoj momčadi Ante Čačića, koja je imala veliki motiv pred punim stadionom pobijediti svog najvećeg rivala kojem, uzgred budi rečeno, do danas nije zabila pogodak ove sezone.

A kada se već spominje pun stadion, ovaj će ‘revijalni derbi’ biti upamćen po nečemu mimo samog rezultata, koji ionako nije bio od veće važnosti. Naime, Dinamo je Torcidi zabranio unošenje transparenata i megafona, zbog čega je južna tribina stadiona svo vrijeme bila prazna zbog protesta Hajdukovih navijača. S druge strane, Bad Blue Boysi su u više navrata bacali pirotehniku na teren i tako izazvali barem pet prekida, a najbizarnija situacija dogodila se u 72. minuti, kada su nekako uspjeli zapaliti svoj mega-transparent i izazvati požar, zbog čega je sudac Patrik Kolarić utakmicu morao zaustaviti na više od osam minuta.

– Ovo je najtužniji trenutak otkad sam u Hrvatskoj – izjavio je nakon utakmice Dambrauskas, referirajući se na to da navijači Hajduka nisu uspjeli s dignitetom ući na tribine.

Zaista će biti zanimljivu vidjeti reakciju disciplinskog suca Alana Klakočera, ali i uprave Dinama, budući da su upravo njihovi navijači činili sve ono što su mislili da će napraviti Torcida. No, čini se da odgovore na ta pitanja iz iskustva već možemo i pretpostaviti.

Sve u svemu, Hajduk je unatoč lošem rezultatu pružio solidan otpor prvaku u ne tako idealnim uvjetima. Možda i važnije u svemu tome jest da se sve to u većem dijelu utakmice odvilo bez Livaje i sa dosta izmijenjenim sastavom, čime su Bijeli možda pokazali i kostur širine rostera za iduću sezonu, koja će, prema svim indikatorima, sasvim sigurno biti uspješnija od ove, a sjajan uvod za to bio bi osvajanje kupa 26. svibnja na Poljudu.

Roko Uvodić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.