Libar

Za Hajdukom je po mnogočemu uspješna sezona, a najbolje od svega je da se zbog nečeg ‘opipljivog’ napokon vidi svjetlo na kraju tunela

Hajduk je ove godine ostvario svoj cilj i napravio iskorak. Ovosezonski rezultatski napredak kluba i više je nego evidentan i to na nekoliko razina. Ta je činjenica nepobitna, budući da su Bijeli prvi put u deset godina drugoplasirani na prvenstvenoj ljestvici na sedam bodova od Dinama, a na jednoznamenkastom broju bodova udaljenosti bili su još tamo u sezoni 2009./2010., kada je Splićanima prvenstvo izmaklo za četiri boda. Možda još i važnija stvar u svemu tome je da je momčad Valdasa Dambrauskasa ove godine osvojila svoj prvi trofej, budući da je u finalu SuperSport hrvatskog nogometnog kupa nadvisila Rijeku, i tako prekinula trofejni post koji je trajao dugih devet godina.

Međutim, Hajdukova pobjeda u svemu što se događalo ove sezone nalazi se i na drugim nivoima koji nužno ne uključuju rezultatski imperativ. Splitski je klub ove godine u samo prva dva mjeseca oborio rekord broja članova iz 2016. godine, a već danas ta brojka premašuje onu od 73 000, i sve to dok je godina tek na svojoj polovici. Treba li tome uopće i dodavati činjenicu da su Bijeli u nekoliko navrata ove sezone rasprodali stadion i što ih u prvenstvu na Poljudu u prosjeku gleda oko 12.500 ljudi, dok sve ostale klubove zajedno u domaćim utakmicama u prosjeku gleda oko 14.500 ljudi? Hajduk je također i najgledaniji klub u gostima, a sve to kumovalo je iznimno pozitivnoj atmosferi u i oko kluba koja se među hajdučkim pukom na ovakvom nivou već dugo nije osjećala. To je također doprinijelo ovosezonskom rezultatu i ‘opipljivom’ uspjehu koji su ostvarili trener Dambrauskas i njegovi igrači, a onda i predsjednik Lukša Jakobušić te sportski direktor Mindaugas Nikoličius.

No, na početku sezone nipošto se nije mogao predvidjeti njen uspješan završetak. Još koncem svibnja s klupe Hajduka otišao je Paolo Tramezzani, koji je u maniri pravog ‘vatrogasca’ klubu spasio četvrto mjesto i osigurao da Bijeli igraju kvalifikacije prvog izdanja UEFA-ine Konferencijske lige. Međutim, laički bi se moglo se reći da ‘bolje i da nije’, budući da smo nekoliko mjeseci poslije svjedočili pravoj blamaži, koju je Hajduk kasnijeg trenera Jensa Gustafssona priredio svojim navijačima kao pravi šok na početku sezone, ispavši od kazahstanskog Tobola. Iako je Šveđanin na Hajdukovoj klupi imao nekih svijetlih točaka, poput jasne ideje igre s glavnim čovjekom u svakoj liniji, inzistirao je na, košarkaški rečeno, svojoj verziji run and gun nogometa, premda nije raspolagao profilima igrača koji su bili sukladni takvim taktičkim postavkama. Njegova je ideja vrlo često sama sebi počinjala kopati svoj grob u drugim polovicama drugog poluvremena, kada bi igrači jednostavno gubili koncentraciju i fizičku snagu da i dalje prate takav ritam. Tako smo svjedočili amaterskim domaćim porazima od Osijeka i Rijeke na početku sezone, a potom i potpunom gubljenju Šveđanina, što je rezultiralo bezidejnosti momčadi u primjerima kada su Bijeli poraženi na gostovanjima kod Šibenika i Slaven Belupa, a potom i njegovom smjenom.

Međutim, već nekoliko dana nakon znalo se i ime Gustafssonovog nasljednika, a to je, ni na čije iznenađenje, bio Dambrauskas, dosadašnji Nikoličiusov suradnik u Gorici i njegov veliki prijatelj, što se na kraju pokazalo kao pun pogodak za sve strane u priči. Sam vankontekstualni pogled na njegove rezultate govori dovoljno toga o njegovom radu, a to je činjenica da Litavac do sada na klupi Hajduka u svim natjecanjima broji 18 pobjeda, šest remija i tek dva poraza. Od njegovog dolaska, Bijeli u prvenstvu uživaju gol-razliku od 46:17 te su druga momčad u ligi prema posjedu lopte (55.8%) i točnim dodavanjima po utakmici (373) prema podacima SofaScorea. Iako govorimo o uzorku od malo više od jedne polusezone, Litavac se može proglasiti najuspješnijim ovosezonskim trenerom u ligi, budući da u principu osvaja 2,31 bod po utakmici i broji najmanje poraza u prvenstvu.

FOTO: hajduk.hr

No, ono što je možda i bitnije od samog rezultata je dokazana činjenica da Dambrauskasov Hajduk ima i ‘glavu i rep’, a to u ovom kontekstu ni približno nije izlizana floskula. Ideju da se ne utvrđuje na jednoj jasnoj ideji igre litavski je strateg više puta ove sezone pokazao i dokazao, kao i spremnost da se može prilagoditi različitim tipovima igrača i protivničkim koncepcijama. Tako smo svjedočili potpunom taktičkom anuliranju Rijeke na Rujevici pred koji tjedan, a i nadigravanju Dinama na Maksimiru u prosincu prošle godine, u kojima je Dambrauskas pokazao svoju stratešku inteligenciju. Ipak, ono što primarno razlikuje Litavca od proteklih stratega je promišljanje o formaciji kao formalnoj stvari i pukim slovima na papiru, budući da se gotovo uvijek oslanja na pozicijski nogomet koji katkada može biti i asimetrične naravi, sa fluidnim kretanjima igrača u međuprostoru kako bi se u protivničkim obranama stvorio višak. Prava demonstracija takvog pristupa bila je lako uočljiva u polufinalu Kupa, kada su Bijeli furiozno svladali Goricu, a tokom čitave utakmice postojao je dojam da imaju igrača više na terenu.

Doduše, kao i kod Gustafssona, i dalje se može reći da sve počinje i završava na Marku Livaji. Hajdukov dokapetan i najbolji strijelac lige i u Dambrauskasovom se mandatu pokazao kao ključna točka igre Bijelih, a kada se doda i njegova ogromna uloga van terena, pitanje je gdje bi splitska momčad uopće bila da njega nema. Iako se u pravilu Litavac nastoji manje oslanjati na njega kada je u pitanju kreacija napada samim time što ga postavlja u nominalnu poziciju špice, u Livajinoj je prirodi da bude ‘desetka’ i sudjeluje u organizaciji apsolutno svega. Imajući to u vidu, u prvom dijelu Litavčeva mandata česte su bile situacije kada bismo vidjeli Livaju da se spušta u međuprostor i djelomično ‘krade’ poziciju Filipu Krovinoviću, čime se Hajduk dodatno duplirao u sredini prilikom izgradnje napada. Dolascima Lukasa Grgića i Nikole Kalinića zimus ta se situacija promijenila, pa Livaja često zajedno s Kalinićem ili Janom Mlakarom funkcionira kao prava špica.

FOTO: hajduk.hr

Ovdje treba reći i da katkad nije sve funkcioniralo onako kako je trebalo te da je i Dambrauskas imao svojih gafova. Ponekad su to bile njegove loše reakcije tijekom prilikom vođenja utakmice, a nekad i taktički indisponirani igrači koji se vuku po terenu, totalno neorganizirani izlasci u visoki presing, amaterske pogreške te prazni koridori u obradi uslijed defanzivne tranzicije. Međutim, daleko od toga da je Hajduk jedina ovosezonska HNL ekipa koja je pokazivala sklonosti takvim greškama. Kada se u obzir uzme da su Splićani ove sezone bili praktički novopečena momčad u koju je u oba prijelazna roka pristiglo dvadesetak novih igrača te Dambrauskasovo šaranje po različitim sustavima, takve su stvari logične i normalne.

Kada se sve zbroji i oduzme, jasno je da je Dambrauskas u svojem dosadašnjem mandatu imao puno više pluseva nego minusa i da je Hajduk momčad koja se još razvija. Drugo mjesto na ljestvici i osvojen Kup i više su nego dovoljan vjetar u leđa te rezultatski impuls koji je trebala da uspješno nastavi koračati dalje, a navijače Bijelih može radovati i stav cijelog kluba da se na ovome neće stati. Hajduk napokon djeluje kao smislena momčad koja počinje ispunjavati svoje ciljeve, a ova sezona kao prvi znak onog nečeg ‘opipljivog’ što se čekalo već godinama. Kada se sve ovo uzme u obzir, onda je jasno zbog čega čitav hajdučki puk već s uzbuđenjem gleda prema idućoj sezoni, iako je ova prošla završila tek prije par dana.

FOTO: hajduk.hr

Roko Uvodić

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.