Libar

Dobitnica književne nagrade ‘Albatros’ FIlipa Jadrić: ‘Što god da pišem, uvijek izvire poezija’

Filipa Jadrić učenica je Zdravstvene škole, rođena 2003. godine u Splitu. Dobitnica je književne nagrade Albatros za 2021. godinu. Nagrada je to koja se od 1995. dodjeljuje neafirmiranim piscima, kao poticaj novim imenima i djelima hrvatske književnosti. Autentičnošću i zrelošću lirskoga izraza Filipa je u potpunosti osvojila članove žirija, koji je jednoglasno odlučio da baš ona zaslužuje tiskanje svojeg pjesničkog prvijenca. Zavirite u Filipin svijet!

Odakle je došla tvoja ljubav prema pisanju, kada i kako je sve počelo? Sjećaš li se svog prvog djela?

Ne mogu točno odgovoriti na ovo pitanje. Ljubav prema pisanju nosim u sebi nekako od trećeg ili četvrtog razreda osnovne škole, mada sam se i prije voljela igrati s riječima. Sjećam se svoje prve, kako ja kažem, „ozbiljne pjesme“ koja je sve samo ne ozbiljna. Žao mi je što sam je negdje izgubila, danas bih je uokvirila. Taj dan je početak svega. Taj dan sam samo sjela i napisala pjesmu iz čistog mira. Odmah zatim napisala sam još dvije. Fascinirala me metafora, slike i ritam, shvatila sam da mnogo toga možemo reći manje očito. Zatim doživljaji Svijeta oko sebe. Nekako je oslobađajuće kada možeš prenijeti emociju, kakva god ona bila.

Koliko si pjesama do sada objavila? Jesu li ti sve jednako drage ili su ti ipak neke malo više prirasle srcu?

Počela sam objavljivati na internetu negdje tamo u sedmom ili osmom razredu osnovne škole na Wattpadu. Ne sjećam se kako sam došla do te mreže, ali znam da mi je odgovaralo to što sam imala sve spremljeno na jednom mjestu, još sam se mogla igrati radeći naslovnice za svoje „zbirke“, preslagivati pjesme… Što se tiče pjesama kao njih samih, ja ih dijelim na osnovnu i srednju školu. Sada je moje pisanje već malo zrelije nego što je bilo.

Najmlađa si dobitnica u povijesti Albatrosa. Možeš li nam reći nešto više o nagrađenoj knjizi?

Zbirka pjesama „Povedi i mene“ osvojila je književnu nagradu Albatros 2021. godine. Meni osobno ta zbirka mnogo znači. Svaka pjesma prati situaciju iz mojega života, tu sam jednostavno podijelila svaki dio sebe sa čitateljem. Mislim da onaj tko pročita tu knjigu može slobodno reći da me poznaje.

Što ili tko je tvoja inspiracija za pisanje?

Inspiracija za pisanje dolazi uvijek iz nutrine, nekakvog vlastitog doživljaja i proživljavanja. Sve se pokreće emocijom, tako da, mislim da inspiracija može biti apsolutno sve, ovisno od toga na koji način gledamo. Ako baš nemate nikakve inspiracije, probajte se zaljubiti!

Objavljuješ li svoje pjesme na društvenim mrežama i što misliš o tome? Mogu li društvene mreže biti odskočna daska mladim autorima koji tek stupaju na književnu scenu?

Svoje pjesme dugo nisam objavljivala pod vlastitim imenom. Na neki način osjećala sam strah pred ljudima koje poznajem, a ne znaju da pišem. Što će reći? Hoću li naići na nerazumijevanje? Bilo me strah i pred prijateljima, vršnjacima… Nekako nije bilo puno ljudi oko mene koji su imali dodirnih točaka s pisanjem, ili ako je i bilo, bili su poprilično stariji. Kad sam napokon prelomila, kao da mi je pala ogromna težina s leđa. Prije sam voljela držati sve to za sebe, ali sam s vremenom shvatila da želim da još netko pogleda Svijet kroz moje oči. Tad sam počela objavljivati na Facebooku. Iskreno, dobro mi je to došlo kao poticaj da pišem. To možda može služiti kao odskočna daska, možda širi krug ljudi čuje za tebe, ali treba se malo potruditi biti aktivan.

Jesi li oduvijek bila vjerna pisanju poezije ili si se okušala i u drugim književnim oblicima?

Od svih književnih vrsta najviše naginjem poeziji. Što god da pišem, uvijek izvire poezija!

Kada bismo te pitali da nam preporučiš nešto za čitanje, što bi to bilo?

Od suvremene poezije preporučila bih Miroslava Mićanovića, Olju Savičević Ivančević, Ivanu Bodrožić, Dariju Žilić…

Pišeš li nešto novo? Kakvi su tvoji planovi za budućnost?

Za sada polako pišem, ništa ne volim forsirati pa tako ni pisanje. Zapravo, to se i ne može forsirati. Barem ja tako ne funkcioniram. Za budućnost ćemo vidjeti, nekih planova ima, ali ima i puno obaveza. Nešto mora nažalost trpjeti, tako to ide. Ali, sve u svoje vrijeme!

***

ne vjerujem svojim riječima

dok ti govorim

ispod stare lampe;

nar krvari, ako ga razrežeš

i ruža u celofanu uvene

oblaci su

kapljice i kristali

rasprše se kao misli

ne možeš sjediti na njima

niti graditi dom

ne možeš

vjerovati u stalnost

takvi smo mi, ljudi;

ja stojim, ali me ipak

pridržavaš

kao da ću se i ja upravo rasplinuti

oblaci su uvijek tu

i ruže uvijek rastu

rastvaraš mi dlan desne ruke

kažeš

ti si mali nar

kažeš

ovog sam ukrao

Zdravstvena škola Split

Napiši komentar

Pratite nas

Ne budite sramežljivi, javite se. Volimo upoznavati zanimljive ljude i sklapati nova prijateljstva.